Psiholog objašnjava kako prevladati socijalnu fobiju
Anksiozni poremećaji danas su vrlo česti, a prema podacima iz nekoliko studija procjenjuje se da će 20% stanovništva tijekom životnog ciklusa doživjeti anksioznu krizu.
Jedan od najpoznatijih anksioznih poremećaja je fobije, među kojima možemo istaknuti socijalnu fobiju , Ali što je socijalna fobija? Što možemo učiniti da to prevladamo?
- Srodni članak: "Vrste fobija: istraživanje poremećaja straha"
Intervju s psihologom stručnjakom za socijalnu fobiju
U ovom članku razgovaramo s Sandra Isella Perotti, psihologom koji ima više od 20 godina kliničkog i psihoterapijskog iskustva, koji radi u Cepsimovom psihološkom centru u Madridu, jedne od najprestižnijih psihologijskih klinika u našoj zemlji, da nam pomogne pomoći razumjeti što su karakteristike ovog poremećaja.
Strah je emocija koja je odigrala temeljnu ulogu u opstanku ljudskih bića. Ali kada postaje problem?
Da, strah je fundamentalan u životinjama i ljudskom biću za preživljavanje. Uglavnom nam služi za orijentaciju o opasnostima koje nas mogu prijetiti u određenom trenutku, bez obzira da li se oni percipiraju u vanjskom svijetu ili u unutarnjem svijetu. Aktivirajte u našem tijelu odgovore leta ili se borite jer je to prikladnije.
To je vrlo lako vidjeti na životinjama, na primjer u psu, kada jede s velikim apetitom i za njega čuje nepoznatu buku, zaustavlja se, podiže glavu, njuška, izgleda, tj. Usmjerava se da vidi da li poticaj ukazuje na to da mora ići lajanje jer postoji netko ili bježi da se sakrije ako se jako plaši. U toj orijentaciji, živčani sustav u stanju upozorenja služi za donošenje tih odluka. Ako se, kada se orijentira, isključi da postoji opasnost za njega, nastavit će mirno jesti.
Strah u ljudskom biću je vrsta upozorenja koja nas upozorava da nas nešto može riskirati, sebe, netko iz našeg neposrednog okruženja ili možda jednostavno može biti vidljiv u opasnosti, naše poštovanje, naša slika ili osjećaj sigurnosti.
Reakcija straha potječe iz najstarijeg dijela mozga, koji se odlikuje brzo aktivacijom, od 0 do 100, odmah. Na primjer, ako se pri prelasku ulice vidimo da dolazi automobil, panika aktivira naš živčani sustav, prvo nas izaziva da se skoči natrag, a onda nam daju osjećaj zaprepaštenja i napokon možemo misliti "mogao bi me ubiti". Vidimo se tamo, jer strah aktivira neposredan odgovor na opasnost, čak i prije nego što budemo svjesni toga, to jest, možemo razmišljati o tome.
Strah postaje problem kada se on često aktivira u nama ili tako dugo vremena da prestane diskriminirati stvarno rizike i opasnosti, osjećajući se uplašeno na više ili manje konstantan način, primjerice u novim situacijama koje ne predstavljaju u sebi opasnost, ali živi na prijeteći način.
I strah postaje problem kada se pojavi povezan s poticajem, objektom ili okolnostima kad god se pojavi ili kontaktira s njom, a ipak ne podrazumijeva bilo što prijeteći ili predstavlja stvarnu opasnost, već uzrokuje da se osoba stalno izbjegava da ne osjeti nelagodu koju proizvodi strah. Ova situacija je ono što nazivamo fobija.
Kao da živi u trajnom stanju upozorenja ili alarma, da se neprekidno, više ne upozorava samo na opasnosti, već prestaje diskriminirati i stoga služi za orijentaciju ili za brze reakcije u preživljavanju.
Time postaje vrlo ograničavajući problem koji uzrokuje gubitak slobode, pretjeranu zabrinutost, anksioznost, među ostalim poteškoćama koje se moraju temeljiti u prilagodbi okolišu, prema sebi i drugima.
Dakle, koja je fobija? Koji su njezini simptomi?
Fobija je iracionalni strah povezan s određenim vanjskim poticajima (fobija letjeti, psi, insekti, visine, krv, iglice) ili određene unutarnje podražaje (fobija intimnosti, kontakt društveno, javno govoriti).
Njegovi simptomi su raznoliki i kreću se od panike terora, s tahikardijom, znojenjem, psihomotornom agitacijom do paralize, zamrzavanjem, nekontroliranim tremorima.
Psihološki, ti simptomi imaju veze s osjećajem da se ne mogu suočiti s nečim, osjećajem oslabljenim i ne gledajući se u položaju da se suoče s nekim predmetom ili situacijom, s osjećajem rizika života ili smrti i prije svega, s uvjerenjem. ne može uspješno prijeći određene okolnosti povezane s onim što uzrokuje fobiju, što vodi osobi da izbjegne sve što može značiti pristup objektu ili fobičnoj situaciji.
Koje vrste fobija postoje?
Jednostavne fobije se obično daju jednom objektu. Imaju izvor, odakle dolaze, obično u djetinjstvu, gdje smo djeca preplašena nekim stvarima ili situacijama. Budući da su odrasli i slični scenariji, nešto djeluje kao pokretač i tjera nas da ponovno proživljavamo one zastrašujuće senzacije prošlosti, kao da smo još bili mali i bespomoćni, razvijajući fobiju nečega.
Postoje složene fobije, koje su srodne strahove i umiješane u karakteristike osobnosti i karaktera. Općenito se pojavljuju tijekom razvoja u djetinjstvu ili povezani s različitim traumatskim iskustvima u adolescenciji koja pojačavaju već ranjive aspekte u prvim godinama života. Uglavnom, oni otežavaju odnos s drugima, intimnost, opredjeljenje i aspekte samozadovoljavanja, poput vlastite procjene. Socijalna fobija je primjer složenih fobija.
Razlike su složene fobije jednostavnih i govore o društvenoj fobiji. Što razlikuje ovu vrstu fobije od sramežljivosti?
Stidljivost je karakteristika introvertiranih ljudi, koji su prilično rezervirani, s puno unutarnjeg života i koji se ponekad teško pojavljuju društveno, pojavljuju se, imaju vodeću ulogu i društveno razvijaju vještine povezane s dobrim razgovorom, zabavljaju se ili zabavljaju, biti duša partije. Oni imaju tendenciju da budu vrlo reflektivni ljudi s intenzivnim emocionalnim svijetom koji blista malo van.
Socijalna fobija, s druge strane, znači da osoba ne može prisustvovati sastancima, događajima, ponekad u školi ili radu, u najozbiljnijim slučajevima gdje se on ostaje zatvoren kod kuće ili treba piti ili drogirati kako bi uspostavio zadovoljavajuću interakciju s drugima. , budući da je društveni kontakt iskusan kao nešto vrlo prijeteće i vrlo zastrašujuće. Strah i sram je utjecaja koja prevladavaju.
Kako socijalna fobija utječe na živote ljudi koji pate od nje?
Vrlo je ograničavajući. Može doći do krajnosti da osoba mora živjeti u izolaciji kod kuće, izbjegavajući kontakt s drugim ljudima izvan njegove obitelji. Ili se opaža kada osoba nailazi na poteškoće u uobičajenim društvenim aktivnostima (studij, rad, emisije) ili iznimne (vjenčanja, krstitke, mature).
Strah od vrednovanja ili izloženosti je prevladavajući utjecaj koji ti ljudi doživljavaju, osim što imaju mnogo poteškoća da se javno javno pokazuju, biti središte pozornosti drugih ili se ističu iz određenog razloga.
To je velika patnja koju trpe, dostižući točku da se ne osjećaju dostojnima da ih drugi vole ili imaju osjećaj da u njima postoji mana ili nedostatak da ne žele da drugi vide.
U kojem kontekstu socijalna fobija najviše utječe?
Društvena fobija utječe više u kontekstima s malom cijenjenjem osjećaja koji se iskazuju kao znak slabosti u sredinama emocionalne deprivacije, gdje se djeci ne nude sigurnosna iskustva unutar obitelji, tako da kasnije postanu u djece koja uspiju. Također u vrlo nadprotektivnim i normativnim okruženjima, gdje djeca ne razvijaju samosvjesne osjećaje vlastite vrijednosti, gdje se sve riješi i ne mora naporno raditi i stavljati vlastite resurse na kocku kako bi dobili ono što žele.
Zatim se razvija strah da izlazi u svijet, da se povežemo s drugima kao što jesmo, s našim nedostacima i našim vrlinama, da se bavimo s našim ograničenjima da prevladamo one prepreke koje dolaze našim putem. Može se dogoditi da i jedan od naših skrbnika u djetinjstvu ima isti problem i na neki način naučiti te strahove ili slično.
U svakom slučaju, iako smo odrasli u nepovoljnom okruženju, od odraslih možemo steći sigurnost koju nismo dobili u kasnijem životu, razvijati nove resurse i ojačati se kako bismo se našli u vanjskom svijetu. To se ponekad događa zato što se kasnije nalaze u razvoju novih povoljnijih konteksta (par, obrazovnih ili sportskih konteksta, rođaka prijatelja, bande kolega kolega, radnog tima) ili zbog toga što ljudi traže specijaliziranu, medicinsku, psihijatrijsku pomoć ili psihološke za prevladavanje tih poteškoća.
U Cepsimu, kojim se postupkom bavite ljudima koji pate od ovog poremećaja?
U Cepsimu prvo provodimo iscrpnu dijagnozu tijekom prvih sastanaka kako bismo procijenili što je problem i kontekst u kojem se prezentira, također cijenimo svaku osobu i njihov način bivanja, od slučaja do slučaja, kako bismo izvršili najprikladniji tretman.
U našem timu trenirali smo se u različitim pristupima i poznavali različite terapeutske pristupe koji nam omogućuju prilagodbu alata posebno za svakog pacijenta, a ne obrnuto, kao i kombiniranje različitih pristupa za postizanje oporavka u najkraćem mogućem roku.
Koristimo terapije treće generacije, kao što su Brain Integration Techniques, Sensory-Motility terapija ili SomaticExperience, Model unutarnje obitelji, hipnoza, koji su usmjereni na pronalaženje izvornog scenarija fobije u prošlosti, kako bi ga "deaktivirali" u najmanju ruku na neki način, ili ga obraditi, tako da se zaustavlja upaljenje u sadašnjosti svaki put kada okidač podsjeća na emocije straha koji se tada doživljava. To je u slučaju jednostavnih fobija.
U slučaju složenih fobija, tretmani su dulji jer rade na aspektima vezanim uz način postojanja i osobnosti, usredotočujući se na to kako uspostaviti emocionalne veze i upravljati emocionalnim svijetom.
Jedna od najčešće korištenih tehnika za liječenje fobija je sustavna desenzibilizacija. Što se to točno sastoji? Zašto je izlaganje fobijskoj stimulaciji tako korisno?
Sustavna desenzibilizacija sastoji se u planiranju vrlo postupne i progresivne izloženosti onim podražajima koji proizvode fobiju.
Osoba razvija mogućnost da se približi onome što ga zastrašuje s podrškom načelu terapeuta, koji ponekad djeluje kao suprotnofobični pratilac i sustavnim ponavljanjima koja povećavaju poteškoće i vrijeme izlaganja, pravedno je desenzitizirana, tj. više ne osjećaju strah i da objekt ove fobije postaje nešto što ne plaši za osobu.
Je li moguće prevladati fobiju bez primjene tehnika izloženosti?
Naravno Tehnika izloženosti razvijena je pomoću ponašanja kognitivnog pristupa i određeni pacijenti čine vrlo dobro i time rješavaju svoj problem.
No, vrlo smo navikli primati ljude koji su nakon takvog tipa pravovremenog tretmana na fobiju, temeljeni na tehnikama izlaganja, s vremenom razvili sličnu ili istu recrudu, za koje je potrebno ovdje primijeniti i druge vrste liječenja na većoj dubini koja omogućuje da problem bude obrađen na njegovom korijenu, tako da se više ne reproducira.
Može li se osoba s društvenom fobijom potpuno oporaviti?
Osoba s društvenom fobijom, ili bilo kojom drugom vrstom fobije, može se oporaviti. Ponovno možete iskusiti većinu svojih funkcionalnosti, možete razviti uloge i resurse koji vam omogućuju izlazak u svijet koji se osjeća sigurno i zaštićeno, sigurno i neustrašivo, oporavljajući normalni odnos s onim što je generiralo toliko strahova.
Mnogo puta naši pacijenti iznenađeni su otkrivanjem da im se dugo može trpjeti ono što su patili, što je rezultiralo novim iskustvima i širenjem mogućnosti iskustava koja prethodno nisu bila dostupna.
